Vjerujem da među čitateljima mojih putopisa već ima onih kojima je dosadilo često spominjanje Đerđa Kastriotija odnosno Skenderbega. U Arbenici kod Lušnjea sam posjetio crkvu u kojoj se vjenčao, u Lješu njegov mauzolej, u Tirani se na njegovom, glavnom trgu prijestolnice, slikao pred njegovim spomenikom... Sve, sve, ali bi putopisati Albaniju, a zaobići Kruju bilo takoreći bogohulno.

Zaklinje se Mehmed, care silni / da će silnu sakupiti vojsku / i porobit ravnu Arbaniju / da će bilu osvojiti Kroju / i pogubit bana Skenderbega. Tako Andrija Kačić Miošić pjeva u Opsadi Kroje, a Skenderbegu je posvetio čak 17 pjesama. Ko misli da je jedini, odmah ću reći da nije: Voltaire, Henry Wadsworth Longfellow, Ivana Brlić Mažuranić, George Gordon Byron… O albanskim piscima i pjesnicima da se i ne govori, ispjevano mu je na stotine stotina pjesama, a kruna svega je svjetski poznat roman Ismaila Kadarea Tvrđava.

I stvarno: pada Konstantinopolj, padaju Srbija i Bosna, padaju i albanski gradovi, od Gjirokastre, preko Korče, do Vlore, ali Kruji Osmanlije ne mogu ništa. Prvu opsadu, 1450., vodi sultan Murat II., 16 godina kasnije pokušava kolega mu i nasljednih na sultanskom šiljtetu, Mehmed el-Fatih, a naredne godine osmansku vojsku predvodi Mahmud-paša Anđelović, inače podrijetlom Hrvat. Svima im je uzalud, Skenderbegu pera ne mogu odbiti. Slavi ga čitava Evropa, a pape ga časte titulom Athleta Christi, odnosno Kristov borac. Kruja će pasti tek 1478., deset godina nakon Skenderbegove smrti.

Prvi put sam u Kruju hodočastio prije deset godina. Dotad, iskreno, nisam znao nešto mnogo o povijesti albanske borbe protiv Osmanlija. O Skenderbegu ponešto i jesam, a i da je manje poznat, zapamtio bih ga, ako ni po čemu drugom, po odličnom konjaku nazvanom po njemu, koji kupim svaki put. Tada sam u Kruji obišao doslovno sve zanimljivo pa mi novi posjet dođe kao vremeplov.

M.J. | Bljesak.info / Ilyrian pravi keče

Kruja je grad gotovo sav sazdan u strani, visoko u brdima, više od 600 metara iznad mora; naravno da na drugačijem terenu Skenderbeg i njegovi junaci ne bi mogli odoljeti onda najjačoj europskoj, a možda i svjetskoj vojsci. Kad se skrene s ceste Tirana - Lješ, slijedi, dakako uzbrdo, krivina za krivinom.

Već s ulaza u grad, iznad krovova, na najvišoj točki najvišeg brda zablješti visoka bijela zgrada, Skenderbegov muzej. Napravljena je po uzoru na nekadašnju Sjenderbegovu tvrđavu, također bijelu, zbog čega je Kruja za osmanske vladavine, makar se nerijetko naiđe i na inačicu Akčahisar, bila znana kao Akhisar, odnosno Bijeli dvorac. Lijevo od muzeja, nogama na masivnoj stijeni, originalna tvrđavska kula.

Do zgrade gradske uprave nema ničeg posebnog, a sve dalje je čista povijest, pa je auto najbolje ostaviti tu. Ništa prirodnije nego da ti se pred očima najprije pojavi ogromni Skenderbegov konjanički kip i potom stupiš na Skenderbegov trg. Zamalo je ulaz u čaršiju, duguljastu ulicu, svu od prodavaonica suvenira, od kojih se neki izrađuju upravo tu, u prostorijama iza radnji ili u podrumima. U jednu, u kojoj se izrađuju tradicionalne albanske muške kape zvane keče, vodi me jedan Ilyrian. Bijela kapa s grbom se, na kalup, pravi iz jednog komada filca i neobojenog pamuka. Prema predaji, Albanci je nose u znak žalosti za Skenderbegom, a glavna radionica za sva područja gdje žive Albanci je upravo ova čaršija. Pred jednom od radnji sredovječna žena veze albansku zastavu. Možemo li takvu scenu zamisliti u nekoj od ex-Yu država? Ja teško, nacionalno je, eto, kao i vjersko, postalo neka vrsta sramote – budi što god hoćeš, ali ako želiš da se dodvoriš gospodarima svijeta, onda ti je najbolje da svoje ne samo ne voliš već, ako ikako možeš, pljuneš na sve ono što su ti bili pretci i što jesi.

Nema nijednog komadićka albanske narodne nošnje koja se ovdje ne proizvodi i prodaje, ali se nude i tradicionalni opanci, nanule i papuče, starinsko drveno i bakreno posuđe, šalovi, prostirke, ćilimi, vage, glazbeni instrumenti, zvona za stoku, pastirske torbice…, a u jednoj od radnji čak i vojne te policijske kape s petokrakom. Sjećam se, a osta sačuvana i fotografija, kako prije deset godina, ogrnut šalom s albanskim obilježjima i s ravnom kapom na glavi, sličnoj ličkoj, pokušah na mandolini odsvirati solo valjda svima znane „Roka mandolinen / dola ne oborr / o moj cuca e vogel / pea ma ban me dore“. Čaršija „asfaltirana“ oblutcima, a rijeke nigdje, pa se pitam gdje su i kako uglačali toliko kamena?

M.J. | Bljesak.info / Vezak vezla…

Malo prije ulaza u čaršiju, stisnuta među višim zgradama, stoji Muratbegova ili Varoš džamija, a zovu je i Bazar te, po naški, Čaršijskom džamijom. Sagrađena je 1553. ili 1554. po Murat-begu, sinu Nasuh-bega, vjerojatno zapovjednika utvrde, a možda i ohridskog sandžakbega. Iza džamije stoji grob bektašijskog dostojanstvenika Adem-age Toptanija, a tu se nekad nalazilo i groblje bektašija. Neki hoće da su Toptaniji, jedna od najpoznatijih albanskih feudalnih porodica, poturčenjaci koji podrijetlo vode od kneza Katla Topija, srednjovjekovnog zapovjednika utvrde, a drugi ne daju ni osloviti da je tako. Nove gradnje, ponajprije šestokatni hotel „Panorama“, potpuno su zaklonile i sahat-kulu. U blizini je i turbe nekog Hadži-Hamza babe; unutra pet kovčega prekrivenih zelenim islamskim zastavama. Kruja je, budući da se (pre)dugo odupirala Turcima, dugo vremena nakon pada bila grad u Albaniji s najvećim postotkom muslimana; stanovništvo je pri padu uglavnom pobjeglo, a najveći broj onih što su ostali razmjerno brzo je preveden na islam, mada će nemuslimani sve negdje do sredine 16. stoljeća ipak činiti većinu. Još jedno turbe, uglavljeno u zavjetrinu podnožja litice visoke barem dvadesetak metara – službeno se naziva tekijom, bit će da se radilo o nekom dervišu samotnjaku, a zvao se Baba Maksurit - nalazi se uz sporednu cestu što od utvrde vodi u grad.

Da bi se stiglo u tvrđavsko dvorište treba proći kroz neku vrstu predulaza sasvim nalik još jednom turbetu. Unutra česma optočena kamenjem s isklesanim lavovima, rozetom i štokakvim drugim dopadljivim ukrasima. Onda kapija, klasična tvrđavska; iz plitke niše ko zna kad odstranjeno neznano nešto, vjerojatno kakav osmanski simbol. Dvorište vrlo prostrano, sa svih strana se obara u sutjeske, a u sredini impresivna zgrada muzeja. Na tvrđavski ulaz se nastavlja zid s petostranim puškarnicama, a donjim dijelom dvorišta dominira okrnjena munara, jedino što je ostalo od nekad velebne Mehmed el-Fatihove džamije, podignute malo nakon osvojenja, sigurno, kažu stručnjaci, prije 1481. Od sve sile zgrada oko nje ostali samo temelji. I džamija i zgrade definitivno su postradale tijekom Drugog svjetskog rata, kada su služile kao skladište streljiva, mada je nevrijeme srušilo vrh minareta još 1917., a još prije, u vrijeme ratova oko tanzimata, 1831., oštećena je toliko da nije mogla služiti svrsi. Uzalud je, troškom sultana Mahmuta, nakon toga obnavljana, nije dugo potrajala. U Hodžino doba ionako je bilo besmisleno išta pokušavati pa se i ostatak zidova urušio. U gornjem dijelu dvorišta vidjet ću da ništa bolje nije prošla ni srednjovjekovna crkva, od koje su Osmanlije ostavili isto, samo temelje, i da nema apside, teško bi se i znalo da se radi o crkvi.

M.J. | Bljesak.info / Ostaci džamije Mehmeda el-Fatiha

U krajnjem kutu donjeg dijela je etnografski muzej; bio sam prije deset godina pa sad ne idem, mada vrijedi vidjeti kovačnicu sličnu našim i koješta drugo. Gornjim dijelom dvorišta dominira kula, srednjovjekovna, nju niko nije rušio, svima je trebala. Treba i sad, ali ne za ratovanje već za turiste pa je, evo, država obnavlja i sva je, do vrha, udjenuta u skele po kojima se na osam etaža vrzmaju majstori. Dobri neki ljudi, čim ne daju do znanja ni da su me primijetili, kamoli da im smeta što se zavlačim i pod skele pa zavirujem u kulu.

Između ostataka džamije i kule koje je dosad sigurno već zasjala kao u Skenderbegovo doba smjestio se Skenderbegov muzej, vjerojatno najposjećeniji od svih muzeja u Albaniji. Ogromno umramoreno bijelo zdanje potpuno je bacilo u zasjenak i duge tvrđavske zidove, i ruševine izvan središnjeg dijela dvorišta, zapletene u povisoku travu i pomalo od svih zaboravljene i zapostavljene kao nevažne, i (nekad možda tajne) uske prolaze, rubova neravnih kao da su ih miševi izrovali u albanskoj feti koju sam večer prije mezio, bijeloj kao keče u Ilyrianovovoj radionici, i ploče sa škrtim natpisima visoko na zidovima, i puškarnice kroz koje objektivom nišanim munaru Čaršijske džamije, čak i cvijeće u naopako okrenutim pletenim košnicama obješenim na ulazu u najbliži restoran. Oko muzeja topovi, upereni prema istoku, odakle će hrpimice nagrnuti Osmanlije. Još malo bacakam pogled dolje, po čaršiji, sada uramljenoj u prazne otvore tvrđavskih zidova pa ću u muzej.

Ogroman je, dvorana toliko da ćeš se, ne budeš li pazio, lako izgubiti. U predvorju nekoliko metara visok mramorni reljef Skenderbega i njegovih ratnika. Obično se ide na to da junaci budu prikazani u prirodnoj veličini, ovdje se otišlo na natprirodno; „ubili“ se za košarkaške momčadi koja bi, ako je visina jedan od glavnih parametara uspješnosti, harala – sve trometraš do trometraša, Vladimir Tkačenko bi uz njih izgledao kao nekad Zoran Slavnić uz njega – ne samo Albanijom već i euroligom. Lica ozbiljna, mišići napeti, štitovi sijaju, koplja i sablje oštri kao žileti; ipak im je biti ili ne biti, mi ili oni.

Međutim, povijest Kruje ne počinje od Skenderbega; u bizantskim izvorima se, tada već kao sjedište biskupa, pod ovim imenom spominje već 879. godine. Neki idu i dva stoljeća unazad, opet se pozivajući na Bizant, ali nije ni važno, jer ni to nije početak početaka, što dokazuje mala antička zbirka. Ako su, a jesu, i kod nas poznate mnoge ilirske gradine i naselja, zamislimo koliko toga ima u Albaniji, koja se na ilirstvo poziva kao na neku vrst protoalbanstva. Kako god, banuli, kao i drugdje, bolje naoružani i opremljeni Rimljani i satrali Ilire. Ostala, evo, zbirčica ilirskih novčića, posuđa i koječega. Kako god bilo, začas se stigne do srednjovjekovlja, a tada je Kruja, 1190. godine, glavno naselje kneževine Arber. Nije potrajala, pa će uskoro obitelj Topi uzeti sve konce u svoje ruke i držati ih sve dok ne shvate da se Osmanlijama ne mogu suprotstaviti i postanu njihovi vazali.

M.J. | Bljesak.info / Skenderbegova kruna i sablja

I onda Skenderbeg… Svi su Albanci i svaka je sablja bila suprotiva Turkom. Đipaju Albanci, đipaju Turci, a i jadni konji, njih mi uvijek žao, u ono doba se konji, naime, nisu bavili politikom :) Krv samo što se ne cijedi sa zidova, ono da pogledaš da nisu okrvavio cipele, kotrljaju se glave krujskom nizbrdicom, i albanske i turske, k'o neobrane jabuke u kasnu jesen, samo što ne začuješ gromke urlike i što te ne sasječe huja iz očiju, naslikanih, a tako živih.

Najveća freska „gleda“ s tri zida glavne dvorane, bit će da bi i s četvrtog kad bi se moglo ući kroz zidove. Ispred nje „slavoluk“ od zvona srednjevjekovne crkve, izlivenih 1462., što su ih otkopali arheolozi. Na prednjem dijelu opet bitka, odsudna, jer ovdje drugačijih ni ne bî, lete iz lukova strijele k'o hipersonične rakete, makinalno uvlačiš glavu u ramena da te neka ne strefi, ržu konji i propinju se, padaju mrtva tijela napadača niz liticu, neke zapalo da se tuku baš prsa o prsa pa neprestance sijevaju noži. Ma, eto, sva se dvorana trese! Čudno je samo kako u tolikoj gunguli na turskim glavama ostaju kalpaci i na albanskim keče te da li siroti trubači, jer nemaju ni oružja ni viška ruku, uspijevaju odraditi posao bez distoniranja.

Ispred svih s albanske strane Skenderbeg, nije on bio od onih „Naprijed!“ već od onih „Za mnom!“ Ispred freske neka vrsta nacionalnog oltara, a na njemu, umjesto kaleža i raspela, Skenderbegov mač i ovdje svima poznata rogata kruna. Replike, nažalost, originale su „civilizatori“ Albanije „prenijeli“ u Beč, da ne kažem ukrali, ne bi, je li, bilo pristojno, baš kao što posljednjih godina Ameri, pod plaštom donošenja demokracije, iz Sirije „na sigurno“ „sklanjaju“ stotine artefakta neprocjenjive vrijednosti.

S bočnih strana – jer nije sve u ratovanju – prikazane Skenderbegove diplomatske aktivnosti, pogotovo one s Mlečanima, ali i sve ostalo bitno u vrijeme njegove vladavine, pa i prije toga. Tako je jedno od najboljih mjesta dobio prizor formiranja Lješke lige, 2. ožujka 1444., Njemu zahvaljujući, Kruja se održala slobodnom mnogo narednih godina.

M.J. | Bljesak.info / Pred Skenderbegovim „oltarom“

I u ostalim prostorijama sve je, dakako, u znaku herojske obrane Kruje. Panoi u drvenim stalcima nalik stolicama, izrezbareni kao da su sad iz konjičkog „Mulićevog rekorda“, ukratko predstavljaju lješkoligaške obitelji i velikane, koji su ovjekovječeni i bistama. Uz Skenderbega je punac Gjergj Arianiti; jest da su se malo svađali, razilazili pa vraćali, a savez je postao čvrst kad je svoju kćerku Doniku dao Skenderbegu za ženu, potom je tu Skenderbegov suparnik, ali i nasljednik, znameniti zakonodavac Lek Dukagjini, pa Skenderbegov vojskovođa Tanush Topia, vojni strateg Vrana Konti, istaknuti ratnik Gjergj Lleshi, diplomati Zaharia Gropa i Pal Kuka, mlađa Skenderbegova sestra Mamica…

Naravno da su Kastriotiji u prvom planu, u jednom dijelu je rekonstruiran čak i njihov kamin. Skenderbega u bezbroj formi, od njegove knjižnice – čitao, eto, čova između dvije bitke – pa do njegovog ureda. Sve puno drvo, ono iveričasto smeće, srećom za njega, još nije bilo izmišljeno. Ima ga na poštanskim markama, bakropisima, reljefima, vitrajima i svakovrsnim panoima, a tu su i ikone njegovih svetaca zaštitnika. I u pinakoteci je jedina tema obrana Kruje, a ima je i ostakljene.

S jedne od unutarnjih terasa, iz malo drugačije perspektive, još malo promatram dvorište, eno je taman stigla poveća skupina turista, i Kruju. I nešto se mislim: Valjda jednom bude i treći put…